Jazz-perfekcija u rock-vrtlogu

„Charlie je večeras dobar, zar ne?!“

Dubinski poznavatelji Stonesa često citiraju tipično kulersku Jaggerovu opasku, dobačenu publici gotovo usput, nakon izvedbe pjesme Little Queenie, s koncertnog albuma Get Yer Ya-Ya’s Out. Riječ je o ploči snimljenoj koncem studenog 1969. na koncertima u njujorškom Madison Square Gardenu. Zanimljivo, prednju stranu omota krasi fotografija odlično raspoložena Charlieja Wattsa. Snimljen na stiliziranoj „zrakoplovnoj pisti“, bubnjar je uhvaćen u ležernom poskoku, s gitarama u rukama. Preostalih članova grupe nema u kadru, a Charlieju društvo pravi tek simpatičan magarac natovaren bubnjevima i još jednom gitarom.

Metafora je snažna: „najbolji rock and roll­-bend na svijetu“ u punom je naletu, a na omotu njihova live albuma njihovo je hodajuće tajno oružje, dobri duh koji ih izvlači na površinu kad god upadnu u neku od uobičajenih nevolja. Utjelovljenje bubnjarske elegancije, glazbenik čiji je stil bio prirodna ekstenzija njegove ljudske čvrstine; čovjek na kojeg se nikada nitko nije mogao naljutiti. Teško je reći jesu li ga više voljeli i cijenili ostali članovi Stonesa ili pak vojska njihovih tvrdokornih poklonika. Svaki će vam bubnjar reći da je Charlieja bilo gotovo nemoguće „skinuti“, imitirati – dotjeravši vlastiti bubnjarski jezik do nekog svog, posebnog savršenstva, bio je nezamjenjiv.

Svestrani Watts razvio je i sporadičnu jazz-karijeru / Izvor The Rolling Stones

Ukratko, u času kad je 24. kolovoza u dobi od osamdeset godina u Londonu umro Charlie Watts, utihnuo je dotad precizan motor Rolling Stonesa. Čini se da o talentu Micka Jaggera i Keitha Richardsa znamo sve, ali poruka utkana u staru izreku „bez Charlieja nema Stonesa“ sada zlokobno odjekuje rock-scenom, ionako osakaćenom biološkim odlaskom generacije koja je 1960-ih i 70-ih stvarala kontrakulturu – onu iz koje je zapravo izraslo sve ostalo, od novog vala i „alternative“ do radijske srednje pop-struje, uključujući (na neizravan način) i gotovo sve oblike plesne glazbe.

Čudnim ironijskim obratom, jedan od najcjenjenijih bubnjara u povijesti u početku nije bio oduševljen rock and rollom. Pravim imenom Charles Robert Watts, rođen je 1941. u sjeverozapadnom Londonu, u Wembleyju, gdje je odrastao u sredini poslijeratne radničke klase, opsesivno – poput većine vršnjaka – upijajući američku glazbu. „Milesa Davisa sam smatrao bitnim, a ne Elvisa“, pojasnit će mnogo godina poslije u jednom televizijskom nastupu, prisjećajući se kako je zajedno s ostalima, u skučenom stanu, danonoćno preslušavao ploče Muddyja Watersa i drugih heroja čikaškoga bluesa.

Na posve osobnoj razini, Watts je bio zaljubljen u jazz, a osobito u kompleksne harmonijske sklopove bebopa. Upijao je ploče Charlieja Parkera, ali i cool jazz Gerryja Mulligana, razvijajući stil na predlošcima njegova bubnjara Chica Hamiltona. Watts je, zapravo, bio grafički dizajner koji je već radio za jednu reklamnu kompaniju, no to je bilo njegovo zanimanje. Glazbu je osjećao kao životni poziv.

Bio je već toliko dobar da je angažiran u sastavu oca britanskoga bluesa Alexisa Kornera, no kad su njegove vrline 1962. zapazili Brian Jones, Richards i Jagger – arogantna ekipa blues-entuzijasta u procesu formiranja – njihovu pozivu nije mogao odoljeti. Sve su učinili kako bi ga napokon, u siječnju ‘63, pridobili za sebe. U njihov odmetnički kaos Charlie je unio disciplinu i swing. Sirovi, senzualni, električni blues Stonesa oplemenio je začudnom lakoćom, a da ga pritom nije lišio primitivne energije. Savršeno se nadopunjavao ne samo s bas-dionicama Billa Wymana, najviše podcijenjenog glazbenika koji je ikada svirao s bendom. Ta je kombinacija, proširena Richardsovim rifovima, činila najpotentniji ritamski stroj u rocku, što je pak otvaralo dodatni manevarski prostor za Micka Jaggera, sjajnoga frontmena, istaknutu figuru koja je pjevala i plesala utjelovljujući „svu tamu i požudu šezdesetih“ (Nick Coleman).

Dakako, njihovoj glazbi tijekom karijere neizbrisiv su pečat dali multiinstrumentalistički doprinos Briana Jonesa te (poslije) profinjena gitaristička osjećajnost Micka Taylora. Nju je zamijenila boemska razbarušenost Ronnieja Wooda, ali u središtu je uvijek bio Watts, točan kao švicarski sat. Dovoljno je prisjetiti se spektakularne nonšalancije u Honky Tonk Women, metronomske preciznosti u Time Waits For No One, ili pak hipnotičkih ritmičkih udara u Paint It, Black. Dodamo li tome „sinkopiranu fluentnost“ u jazzom inficiranoj Can’t You Hear Me Knocking, ili neobičnu, zanjihanu ritmičku strukturu u Loving Cup, dobit ćemo tek skraćeni popis Wattsovih bravura. Apokaliptični intenzitet u brojevima Jumpin’ Jack Flash i Gimme Shelter jednostavno je nemoguće ostvariti s nekim drugim bubnjarem.

U najboljim izvedbama Watts je, na malom, skromnom bubnjarskom kompletu izvodio originalna čudesa koja se primjećuju samo ako se malo bolje osluhne ispod površine. Mnogi ističu kako Charlie, za razliku od Johna Bohnama i Keitha Moona, nije bio razarač, a još manje virtuoz, i to je njegova primarna vrlina. Watts je svirao onako kako je i živio: jednostavno, s izraženim karakterom, pouzdan do kraja. Bez isticanja i ekscesa, s mjerom i ukusom, unio je vlastiti senzibilitet u sve čega se dotaknuo – najprije u blues, a poslije (povremeno) u country, folk, južnoameričke stilizacije, reggae, pa čak i u hibrid disca, rocka i rhythm and bluesa koji simbolizira Miss You.

Prezirući razmetljivost, Watts je uvijek vodio računa o široj zvučnoj slici. Richards je to ovako sročio u autobiografiji Život: „Kad skupina ljudi svira zajedno, u tome ima neke predivne prisnosti i zanosa. To je mali, čaroban, nedodirljivi svijet. Riječ je zapravo o timskom radu, jedan drugoga podupirete i sve je podređeno jednome cilju. (...) Nitko vas ne usmjerava, o svemu odlučujete sami. Zapravo je to jazz – u tome je tajna. Rock ‘n’ roll nije ništa drugo doli jazz popraćen snažnim ritmom, backbeatom.“

Usporedno s dugogodišnjim radom s Rolling Stonesima, svestrani Watts razvio je sporadičnu jazz-karijeru. Nekoliko projekata potpisao je s vlastitim kvintetom, predvodio je orkestar, a 2017. ostvario je suradnju i s renomiranim jazz-orkestrom danskoga nacionalnog radija na albumu Charlie Watts Meets The Danish Radio Big Band. Nikada nije prekinuo veze s jazz-ishodištima.

Po mnogočemu Watts je pripadao vremenu koje nam, u eri tehnologije, upravo izmiče pred očima. Nevinom, ali nimalo laganom razdoblju kad je uspjeh na duge staze bilo nemoguće zamisliti bez vještine muziciranja, glazbeničke ili aranžmanske imaginacije. Nekada davno, svirati u rock and roll-bendu značilo je u nekoliko minuta, ni iz čega, istkati ručni rad. U slučaju Stonesa, nemoguće ga je bilo makar i zamisliti bez spretnih prstiju Charlieja Wattsa.